Riječ "običaj" ne postoji u romskom jeziku, svi oblici i norme ponašanja koje se tradicijom prenose, oni tumače riječima: "Naši stari su tako radili i mi radimo tako. Tako treba da bude". Pa ipak, običaji prate Cigane od koljevke do groba. Kada se dijete rodi, "uvodi" se u svijet presjecanjem pupčane vrpce. Prvo mu se na glavu stavlja crvena krpa, a zatim mu se crveni vuneni konac vezuje oko ruke i pravi mu se crvena hamajlija. Sve to se radi da mu se osigura sretno djetinjstvo. Poslije sedam dana suđaje (urme) određuju sudbinu djeteta, i majka ne smije da spava te noći "da djetinja sreća ne bi zaspala".Prema predanju suđaje žive na dvoru kraljice Kasali, koja "tka košulju dobre sreće". Zajedno s kraljicom one su sagradile dvorac gigantske ptice Carani, koju proguta vatra svakih 999 godina, a ona se onda ponovno rađa iz pepela, kao feniks.
Prema predanju, novorođenče treba najpre da posisa desnu dojku, zato sto je u ciganskoj tradiciji desna strana "dobra strana", sretna, prava strana, kao sto samo ime caci rig kaže. Mnogobrojni običaji prate život djeteta do puberteta, kada se raznim obredima uvodi u svijet odraslih. Tradicionalna ciganska svadba sačuvana je do danas u Kalderasa i Lovara. U ovoj ceremoniji mladoženja kleči na lijevom koljenu, a mlada na desnom, okrenuti licem licu. Kum stavlja komadiće kruha na njihova koljena i posipa ih solju. Mladoženja ustima uzima kruh sa mladinog koljena, a ona sa njegovog. Dok jedu kruh, kum pjeva "Neka vas prati dobra sreća. Čak i da kruh i so postanu neprijatelji, vi živite u sreći i slozi".
Najzad, postoje i pogrebni običaji, koji potiču iz mnogih vjerovanja i praznovjerica. Konkretna pogrebna svečanost je obično onakva kakvu vjeroispovest kojoj je pokojnik pripadao, nalaže (islam, katoličanstvo, protestantizam...), ali pored toga postoje i običaji koji su vezani za vjerovanja Ciganina, od kojih je najjače vjerovanje u vampire.
Među mnogim običajima ističu se svečanosti vezane za Bibijaku i Crnu Saru, koje obje vode porijeklo od indijske boginje Durge. Njih slavi samo nekoliko plemena (Gurbeti, Kalderasi, Kalesi), dok su Cigani muslimani potpuno zaboravili ovo božanstvo.
Bibijaka je božanstvo koje živi u šumi ili u visokim planinama, veća je od običnih smrtnika i blista kao da je od suhog zlata. Leti nevidljiva noću, ulazi u kuće i čerge i prikazuje se samo izabranoj nekolicini poštenih ljudi. Zamišlja se kao bogata i prelijepa, nikad ne govori, ne jede, ne pije. Ako negdje zavlada bolest, ona dolazi i odnosi bolesnog. Ali ako Ciganin odsiječe i pojede uho psa ili mačke ili praseta, ona ga ne može dodirnuti. Bibijaka se slavi u martu. Crna Sara u maju, kada hodočasnici iz cijelog svijeta dolaze u Sent Mari de la Mer, na jug Francuske. Crna Sara se iznosi iz talasa, dok se Bibijaka slavi oko neke voćke, obično kruške, koja se onda naziva Bibi, po boginji. Prije proslave drvo se ukrašava cvijećem i crvenim trakama, a na dan svetkovine na zemlju oko drveta stavi se posna hrana (riba, pirinač, grah itd.) i alkoholna pića. Svetkovina počinje paljenjem svijeća i pjevanjem molitava ("Za zdravlje Bibijake i sreću Cigana!"). Onda domaćin proslave, svake godine drugi, služi muškarce, žene i djecu hranom i pićem. Oni ga blagosiljaju, a on im blagoslov uzvraća. Onda ljudi odlaze kućama i nastavljaju slavlje do mraka, kada se svi okupljaju na večeri kod domaćina proslave.
Đurđevdan ili Ederlezi, "cigansku proslavu", 6. maja slave gotovo svi Cigani, čak i oni koji su primili muslimansku vjeru i običaje. (Hidirllez ili Ederlezi je turski praznik dvaju svetaca kojeg su Cigani donijeli sa sobom na Balkan).
Do toga dana Cigani ne jedu jagnjetinu, pošto je sujeverno vjerovanje od drevnih davnina da jedući jagnjetinu prije Đurđevdana, čovjek jede meso svoje mrtve djece. Jagnje se kolje prije izlaska sunca. Prvo se glava porodice zahvaljuje Bogu što ih je sačuvao u toku zime, a zatim okreće jagnje u pravcu sunca i nudi mu vodu da ga napoji. Ovo čini da bi mu jagnje oprostilo što će biti zaklano. Kada sve ovo uradi, domaćin maže krvlju zaklanog jagnjeta čelo svakog ukućanina, "mete" = čisti kuću
jagnjećom kožom, a samo jagnje ukrašava vrbovim grančicama. Cigani vjeruju da jetra jagnjeta zaklanog na Đurđevdan ima magičnu moć.
Pojam sreće je centralni pojam ciganske kulture. Iako su prihvatili religiju zemlje u kojoj žive, Cigani su u mnogome ostali vjerni magiji, koju dijele na bahtali i bibahtali, odnosno na "bijelu" i "crnu" (sretnu i nesretnu,) zavisno od toga šta čovjek želi da dobije, koriste se razna sredstva, čiji su značenje i uloga određeni magijskim sistemom....
